Rat nikad neće prestati

U Tihom rušenju, trećem kratkom romanu pjesnika i prozaista Ivice Prtenjače, čitatelj prati dvije životne priče – ljudske sudbine koje se u jednom trenutku slučajno susreću i snažno utječu jedna na drugu. Glavni junak (uvjetno rečeno), ujedno bezimeni pripovjedač u prvom licu jednine (što također valja uzeti uvjetno jer na jednome mjestu spominje imenom i prezimenom svoga oca, Kuzmana Marinića, pa tako barem polovično otkriva i svoj građanski identitet), diplomirani je profesor književnosti. Kako nije uspio naći posao u struci, godinama je u Zagrebu radio kod privatnika u građevinskom obrtu, a nakon gazdina poslovnoga kraha, raspada svoga braka i odlaska žene i sina na Korčulu njezinim roditeljima, osnovao je obrt i u svoju firmu za renoviranje stanova primio na rad mladića Elvisa.

Rutina svakodnevice narušava se od trenutka kad se protagonist/pripovjedač i Elvis prihvate renoviranja zapuštenoga velikog stana profesora Branimira Vukoje u Zagrebu, u koji bi se uskoro trebali useliti njegova trudna nećakinja Sibila i njezin momak. Pripovjedač govori o svom ambivalentnom osjećaju i straha i opuštenosti, kao da će mu taj „maleraj, stručno nazvan renoviranje interijera po sistemu ključ u ruke“, biti posljednji takav posao. To je osjećaj koji će ga pratiti cijelo vrijeme i koji će se mijenjati, a izaziva ga nelagodan doživljaj profesora i njegova neobičnog i ponekad tajnovitog ponašanja, koji će proći nekoliko faza. U početku mu se profesor čini „poluslijepim, zapuštenim starcem za kojeg ne mogu sa sigurnošću reći je li ga razum napustio i u kojoj mjeri“; nakon dva tjedna konstatira: „Ništa slično ni ja ni Elvis dosad nismo radili“. U poodmaklom stadiju radova: „[...] cijeli jedan novi život s vrlo čudnim, a opet dragim i posebnim starcem“. A na samu kraju, „on je za nas i dalje starac i stranac, a opet, odavno je to prestao biti“.

U kratkim poglavljima i u zbijenu vremenu zbivanja radnje od oko mjesec i pol dana pripovjedač ne govori samo o profesorovu nekonvencionalnom ponašanju i njegovim neobičnim željama nego i o svojoj situaciji te o drugim, sporednim likovima. Tako od profesora doznaju da je nećakinja imala spontani pobačaj, a kako se njezin momak više ne spominje, Elvis je sućutno tješi i među njima se razvija jaka simpatija. Pripovjedač dosta škrto govori o svom studiju i uzaludnu čekanju posla u struci, o dobru snalaženju u građevinskim poslovima, o očevoj pogibiji u prometnoj nesreći, o majci umirovljenoj profesorici zemljopisa. Jednako sažeto govori o tome kako je u samo nekoliko mjeseci pretrpio niz teških udaraca – nedugo nakon gubitka posla srušio mu se brak, žena i sin su otišli, on je ostao sam u Zagrebu, u stanu za koji nije imao „nikakav osjećaj da tu živi“.

Tek je nešto malo rječitiji kad pripovijeda o trogodišnjoj praznini i pustoši svog života nakon svih tih životnih poraza te kad je posrijedi odnos prema sinu. Roditeljstvo je za njega veliki emotivni problem jer sina vidi tek dva tjedna u srpnju. I tada nisu u Zagrebu, nego bježe njegovim kombijem na Velebit, u osamu koja ih zbližava. Što su protagonist/pripovjedač i njegov šegrt Elvis doznali o onome što je toliko nagrizalo život profesora Branimira Vukoje? Ne baš mnogo, a i ono što su vidjeli nije im bilo posve jasno. Zatražio je od njih da u stanu sruše pregradni zid od gipsanih ploča koji je zatvarao sobu što je pripadala njegovu sinu, za kojeg je rekao da se ubio. Od stvari koje su ostale u toj sobi uzeo je krunicu i zamolio ih da ga odvezu u Pulu. Tamo su se zaustavili pred kasarnom Muzil, a profesor je preko ograde bacio krunicu šapnuvši srdito „Ovo je vaše“.

Odgovori na pitanja o muci profesorova života nude se čitatelju u paralelnoj priči s neutralnim pripovjedačem, čija se poglavlja izmjenjuju s poglavljima pripovjedača u prvom licu. Priče bi se trebale dopunjavati, ali čini se da je uvođenje lika španjolskog prevoditelja Estebana i Irske kao mjesta Vukojina „otvaranja duše“ ishitreno i literarno manje opravdano (pa i zanatski slabije motivirano) nego da se taj dio romana odigrao na domaćem terenu i pred domaćom publikom. Profesor, a sad se pokazuje i prevoditelj (ne kaže se čega je profesor i na kojem fakultetu, što je prevodio, a to je samo jedna od posljedica pretjeranih sažimanja i brzih „prelijetanja“), ispričao je Estebanu svoju nesretnu ratnu i roditeljsku priču. Kad je rat već bio završio, a on sa svojom postrojbom još bio na bosanskom ratištu, supruga mu je javila kako je dobila obavijest o smrti njihova sina u kasarni Muzil. Mobilizirali su ga kao ročnog vojnika, i on se odazvao, a sad kažu da se ubio. Profesor se odmah uputio u Pulu, s namjerom da ubije krivca za sinovu smrt, ali je negdje skrenuo na sporedni put i naletio na minu. A kad ga je Španjolac upitao kako je završilo, Vukoja zaključuje: „Završilo? Pa vidite, nije završilo, nikad neće završiti..“ Molio je ženu da ga zaštiti od sjećanja, da pokupi sinove stvari, a ona je zazidala njegovu sobu i otišla u Ameriku.

Pripovjedač negdje pri samu kraju romana kaže kako ga je posao kod profesora promijenio, „kad pomislim na zidove, postoje samo Vukovi zidovi; kad pomislim na rušenje, postoji samo tiho rušenje“. Prtenjača je efektno upotrijebio motiv rušenja i obnavljanja kao metaforu novog početka, novog rađanja života. Ona se odnosi i na profesora, i na pripovjedača, i na Elvisa, i na Sibilu, i na Estebana. „Ljudi su pametniji nego što se čine, bolji nego što pokazuju i topliji, ljudskiji nego što mogu izreći“, zaključuje pripovjedač gledajući kako se odjednom svima otvaraju perspektive i, čini se, s više optimizma nego što ga nude zbivanja opisana u romanu.

Tiho rušenje jače je na razini detalja nego kao romaneskna cjelina.